Na kraju profitabilno, ali najprije likvidirano

Polazna situacija

Hipotetski edukativni slučaj, a ne preporuka izvedenica. Ugovori, razine marže, cijene i uvjeti računa u nastavku izmišljeni su i ne opisuju trenutačni burzovni proizvod. Theo ima $15,000 namjenskog trgovačkog kapitala i kupuje tri izmišljene indeksne ročnice na 4,000. Svaki ugovor ima multiplikator od $5 po indeksnom bodu. Usredotočuje se na zahtjev za početnom maržom od $9,000 i preostalih $6,000 smatra ugodnom rezervom.

Izloženost je veća od pologa

Svaki ugovor predstavlja 4,000 × $5 = $20,000 nominalne izloženosti. Tri ugovora stoga predstavljaju $60,000, četverostruko više od Theova kapitala računa od $15,000. Pretpostavljena početna marža iznosi $3,000 po ugovoru, a marža održavanja $2,500. Otvaranje triju ugovora rezervira $9,000 kolaterala, ali ekonomska izloženost i dalje iznosi $60,000. Marža je polog za ispunjenje obveza, a ne kupovna cijena ni najveći gubitak.

Za linearnu dugu poziciju u ročnicama svaki pomak od jednog boda mijenja kapital za tri × $5 = $15. Pad od 100 bodova stoga košta $1,500. CME-ovi obrazovni materijali razlikuju početnu maržu i maržu održavanja te objašnjavaju da se zahtjevi za maržu mogu mijenjati s promjenom rizika. Točne razine i postupci brokera u ovoj priči hipotetski su; stvarni trgovac mora provjeriti multiplikator ugovora, postupak namire, interne zahtjeve brokera i pravila likvidacije.

Najprije dolazi tržišni gubitak

Indeks pada s 4,000 na 3,650, pomak od 350 bodova. Theo gubi 350 × $15 = $5,250, smanjujući kapital računa na $9,750 prije naknada. Prema početnoj pretpostavci marže održavanja, tri ugovora zahtijevaju $7,500, pa kapital ostaje iznad te razine. Theo je umiren jer još nije prešao prag održavanja. No njegov slobodni kapacitet manji je, a pozicija ostaje izložena novom nepovoljnom kretanju.

Gubitak nije samo oznaka na grafikonu. Ročnice se vrednuju po tržišnim cijenama, a novčani tokovi namire ili varijacijske marže mogu stvoriti trenutačne potrebe za financiranjem prema odgovarajućim aranžmanima. Važne mogu biti i brokerove unutardnevne provjere rizika. Planirani prijenos s drugog računa možda neće stići na vrijeme. Ekonomsko je pitanje postoji li upotrebljiv kolateral kada je potreban, a ne posjeduje li Theo negdje drugdje dovoljno nepovezane imovine.

Zatim se zahtjev povećava

Pretpostavite da volatilnost uzrokuje izmišljeno povećanje marže održavanja na $4,000 i početne marže na $4,500 po ugovoru. Marža održavanja za tri ugovora sada je $12,000, što premašuje Theov kapital od $9,750 za $2,250. Ako izmišljeni broker zahtijeva dopunu do nove početne razine, cilj postaje $13,500, a potreban iznos $3,750. Sama tvrdnja da postoji „poziv na dopunu marže” prikrila bi koji prag određuje potrebu za financiranjem.

Pretpostavimo da Theo ne može dodati sredstva i zatvara jedan ugovor na 3,640. Taj dodatni pomak od deset bodova djeluje na sva tri ugovora prije zatvaranja, donoseći dodatni trošak od $150. Ukupna naknada za zatvaranje od $20 ostavlja $9,580 vlastitog kapitala. Dva preostala ugovora zahtijevaju $9,000 na novoj početnoj razini, ostavljajući samo $580 iznad tog praga. Smanjenje pozicije rješava taj konkretan manjak, ali ostavlja usku pričuvu; ne poništava već nastale gubitke.

Drugi pad ispituje preostalu rezervu

Indeks zatim pada s 3,640 na 3,580. Dva ugovora gube 60 × $10 = $600, smanjujući vlastiti kapital na $8,980 prije dodatnih troškova. To je ispod početnog praga od $9,000, ali iznad razine održavanja od $8,000. Hoće li nastati novi zahtjev ovisi o stvarnim pravilima brokera; ovaj slučaj namjerno razlikuje te pragove umjesto da proglašava likvidaciju pri svakom padu ispod početne marže.

Ako tržište umjesto toga preskoči na 3,400 prije nego što Theo može reagirati, preostala pozicija gubi 240 × $10 = $2,400 u odnosu na 3,640, ostavljajući $7,180 prije dodatnih troškova izlaza. To je ispod pretpostavljenog zahtjeva marže održavanja od $8,000. Kasniji rast na 4,100 ne bi pomogao računu prisilno zatvorenom po nižim cijenama. Prognoza završne cijene ne može zamijeniti analizu putanje novčanog toka.

Usporedite manju veličinu pozicije i pretpostavke financiranja

Početak s jednim ugovorom stvorio bi nominalnu izloženost od $20,000. Prvi pad od 350 bodova stajao bi $1,750, ostavljajući $13,250 prije naknada. Novi početni zahtjev od $4,500 ostavio bi $8,750 iznad te razine. To ne određuje prikladnu veličinu pozicije ni za koga; samo pokazuje kako manji broj ugovora mijenja i tržišni gubitak i potrebu za kolateralom uz iste ulazne podatke. Smanjila bi se i prilika za dobit od povoljnog kretanja.

Theo također razlikuje obične burzovne ročnice od trajnih kriptougovora. Potonji mogu uključivati periodične prijenose financiranja, različita umanjenja kolaterala, mehanizme likvidacije specifične za trgovinsko mjesto i skrbničke rizike. Ovaj slučaj ne prenosi formulu financiranja trajnog ugovora na burzovnu ročnicu. Bez obzira na instrument, radni list prije trgovanja treba zajednički modelirati nepovoljne pomake cijene, veće zahtjeve za kolateralom, naknade i vrijeme dostupnosti gotovine. Dodatno zaduživanje za pokriće poziva dodalo bi novu obvezu financiranja, a ne uklonilo temeljni rizik.

Financirajte gubitak i novu maržu zajedno

Pad od 350 bodova uz multiplikator 5 USD stvara gubitak od 1.750 USD po ugovoru. Nakon toga svaki ugovor treba novu početnu maržu od 4.500 USD. Obje potrebe moraju stati u istih 15.000 USD. Zajednički test dopušta dva cijela ugovora, a ne pet koje bi sugerirala samo izvorna marža za otvaranje.

n × (350 × 5 + 4 500) ≤ 15 000; n ≤ 2.4 → 2

Dva ugovora gube 3.500 USD, ostavljajući 11.500 USD kapitala nasuprot novoj marži od 9.000 USD: pričuvu od 2.500 USD prije troškova. Marža nije drugi trgovinski gubitak, nego vezani kapital. Dodatni pad, viši zahtjev ili raniji rok uplate i dalje mogu učiniti ovaj uvjetni plan financiranja nedostatnim.

Gdje zaključivanje polazi po zlu